Strip album "Vukovar: HAŠ" posvećen prijeratnoj supkulturi i hrvatskim herojima - izložba i prva promocija 15.11.2018. u 18 sati u dvorani Ružičkine kuće u Vukovaru, kao dio programa obilježavanja ovogodišnjeg Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, nakon 2 godine intenzivnog rada konačno u rukama strip konzumenata i braniteljske populacije.
Za potrebe ove najave, objavljujemo recenziju koju su pisali Ivan Trenkl i Saša Paprić za prijavu na natječaj Ministarstva kulture - poticanje književnog stvaralaštva:
Dugogodišnji crtač Nenad Barinić angažiran je i na brojnim drugim poljima (likovne) umjetnosti, ali i radu na dobrobiti zajednice i radu u životu općenito. Svoje brojne interese i poslove objedinjuje često u pričama u stripu. Uz strast prema crtanju, prirodi i ribičiji, kod autora je prisutna i velika ljubav prema zavičaju, osobito pogođenom nasiljem i stradanjem u Domovinskom ratu. Ona predstavlja i vodeći motiv velikog broja njegovih djela, a i u onima gdje nije primarna tema, provlači se i osjeti kroz fabulu i likove. U najnovijem projektu, Barinić grupira takve radove, stavljajući ih u kontekst i proširujući novim pričama koje ih povezuju u cjelinu, kako bi ih s vremenskim odmakom predstavio čitateljstvu. Dio tog tematskog opusa je knjiga „Vukovar: Haš“. Ona donosi istinitu priču o stvarnoj osobi i njegovom tragičnu kraju na području ratom zahvaćenog Vukovara.
Strip „Vukovar: Haš“ donosi istinitu priču fatalnog ratnog puta vukovarskog branitelja Mladena Čupića – Haša. Riječ je o autorovu tadašnjem najboljem prijatelju, kojemu je strip i posvećen, čiju ratnu priču, vezanu i uz vlastitu, Barinić donosi kroz razgovor Haševa prijatelja s njegovim ocem u rijetkim minutama odmora poslije proboja iz, tada već palog u ruke neprijatelja, Vukovara. Priču tako pratimo retrospektivno, a autorovo, tj. Zvonimirovo prepričavanje ratnih događaja i Hašove sudbine svomu ocu, zamjenjuje narativnu kontrolu u tekstualnim okvirima koji prate crtane kadrove. Ideju, scenarij i izvedbu crteža i teksta donosi samostalno Barinić, služeći se osim pripovjedačkog i crtaćeg talenta i dokumentarnim materijalima, raznorodnim zapisima, svjedočanstvima aktera i vlastitim, kao branitelja, sjećanjima i doživljajima iz doba Domovinskog rata, odnosno bitke za Vukovar.
Priča se izvorno proteže na šesnaest strip-tabli, u prvoj verziji, dok u drugoj ima biti proširena na više od 100 strip-tabli, od kojih pojedina sadrži po četiri ili pet pasica, najčešće podijeljenih u tri ili četiri kadra. Ujednačeni ritam kadriranja i perspektive djeluje umirujuće na čitatelja kao kontrast mučnoj ratnoj tematici - mučnoj u smislu tragedije u stripu opisanih događanja, a ne u izvedbi autora. Autor ne prezentira prijelome kadrova, nagle prijelaze, grafički prikaz zvukova, no ipak ne riskira upliv u naratorsko-vizualnu monotoniju, jer tekstualne okvire, tj. njihove rubove, crta rukom, te im dopušta da prelaze okvire samih kadrova, suptilno tako prenoseći čitatelju krhkost i nesavršenost vlastite, ali i osobnosti svakog ljudskog bića suočenog s vrtlogom rata.
Teksta u izvornom stripu ima zamjetno puno, što je rezultat iznimno dokumentarističkog pristupa, autorove želje da čitatelju pruži osnovne podatke o događajima, likovima i vremenskim koordinatama njihova preplitanja, s ciljem da se čitateljstvu pojasne i, još važnije, ne zaborave.
Crtež, koji Barinić balansira na način da tekst ipak ne dominira cijelim djelom, prodoran je, ali nenametljiv, te sasvim spremno ispunjava rečenu ulogu. Također je iznimno realan – primjerice, lako je prepoznati lik ratnog zločinca Veselina Šljivančanina, iako se njegovo ime, čin ni ikoji drugi podaci uopće ne spominju u cijelome stripu. Na taj način Barinić postiže arhetipsku težnju devete umjetnosti – tekst ne objašnjava crtež, jer crtežu objašnjenje nije potrebno; čak uloga teksta nije primarno ni dopuna crteža, već su često gotovo samostojni. Takva samodostatnost predstavlja svojevrsno osvježenje za čitatelja, jer, iako u osnovi surađuju, i crtež i tekst zadržavaju sposobnost da pričaju priču sami za sebe. Također je evidentno crtačevo poznavanje i posljedični realni prikaz kako vukovarskih ulica i četvrti, tako i lokaliteta u širem području grada. Njihove nazive bilježi kakvima su bili u vrijeme radnje stripa, a njihov položaj i današnji naziv donosi u fusnotama pri dnu table. Fusnote su (kao i numeracija stranica) objedinjene u jednom retku za sve pojmove koji se tumače na pojedinoj strip-tabli, na njezinu dnu, ispod okvira posljednje pasice.
Autor se ne razmeće žargonom oružanih snaga, iako daje precizne nazive pojedinih vojnih oružja i oruđa. Zadržava, međutim, ne strogo književni izričaj, u želji da udahne realni karakter svojim likovima. Njih, redom stvarne ljude, Barinić prikazuje životnim, ovisno o situaciji podjednako spremnim na junačka djela (proboj dan uoči pada grada u ruke agresora,), iskrenost i ljudskost (Nisam imao ništa od protuoklopnog oružja… A i da sam imao, nikakve koristi od mene kada nisam znao raditi s tim… A iskreno, nisam ni imao hrabrosti!) ali i šokiranih vlastitim strahom (A onda sam vidio da je vrag odnio šalu i da rat nije igra…/Moj suborac koji nas je vodio, pogođen.. Koji šok, koji povratak u realnost!). Strah od susreta s ratom golemi je šok za ljude koji su do trenutka suočenja s njim živjeli normalno. Takav normalan život opisuje i Barinić kroz lik Zvonimira. U tom kratkom osvrtu nad predratna vremena i mladost likova, jedva primjetno, mijenja se i pristup crtežu, koji, za razliku od ostatka stripa, nije mračan i tjeskoban, već vedar i svijetao. Autor u tom dijelu stripa čak prikazuje likove i mekšom crtom, s manje facijalnih detalja, primjerice, nego što to čini u najvećem dijelu priče, idealizirajući tako razdoblje koje nije znalo za rat.
Fabulu Barinić razvija korektno linearno, unatoč retrospektivnom pristupu naraciji. Ona je, kako crtežom, tako i tekstom, isprepletena u vidu kombinacije stravične izvanrednosti rata i uobičajene ljudske svakodnevice. Tako Zvonimir i Jure piju kavu, Zvonimir rado prihvaća domaće vino i cigaretu, Jure tjera mačku ispod nogu kako ne bi prolio kavu… Narušenost uobičajenog ritma života dovodi do tužne spoznaje o ratu, najbolje sažete u jednostavnu rečenicu Potvrdili smo sami sebi da je rat nešto jako loše. Razumljivo, s užasima pokolja civila, ranjenika, žena i djece, normalan čovjek može samo iskreno konstatirati, poput Jure u odgovoru na Zvonimirovu priču o padu vukovarskog prigradskog naselja Lušca: A sine… /… Ne znam šta da ti kažem… U iznošenju priče, Barinić ne bježi pred grafičkim prikazima nasilja, doziranih na način da s njima ne pretjeruje, već nužno prenosi atmosferu tadašnjih događanja kojima je nasilje nažalost bilo ključan dio.
Pogodivši emotivnu srž ljudske percepcije rata, ujedno omogućivši čitatelju i uvid u vlastito doživljenje pakla okruženog Vukovara 1991. i masakra njegovih stanovnika i branitelja, Barinić stvara dojmljiv uradak koji ostavlja snažan utisak na čitatelja. Poduprijevši ga strogo dokumentarističkim pristupom, no zadržavajući ipak i vrlo mali dio subjektiviteta, uspio je u stvaranju djela koje nije samo vrhunsko ostvarenje umjetnosti stripa, nego i povijesni spomen, praktično dokument, jednog žalosnog, teškog razdoblja, kojeg se, unatoč njegove tame, sjećamo s ponosom na žrtvu Grada – heroja. Djelo će naći čitatelje u svima koji se zanimaju za Domovinski rat, napose Vukovar i borbe za njega, a kvalitetom crteža oduševljenima će ostaviti i ljubitelje devete umjetnosti općenito.
Ratni strip također ima svoje žanrovsko mjestu unutar domaće strip-produkcije. Za razliku od ratnih filmova koji tematiziraju Domovinski rat, ratni strip koji tematizira Domovinski rat, iako sadržajem kraći, je puno više puta pogodio i vjerodostojnije prenio sve odrednice koje su karakterizirale Domovinski rat. Može se reći da do pojave filma „Broj 55“, redatelja Kristijana Milića, gdje su filmski djelatnici pokazali da ipak znaju snimiti scene pucnjave, filmovi o Domovinskom ratu teško mogu parirati stripovima o istom. Također, valja navesti i jedan bitan primjer, Nenad Barinić zna kako ratni strip ne bi trebao izgledati, točnije razlikuje propagandni od autorskog stripa. Strip-album „Vukovar: Haš“ je ogledni primjer ratnog stripa. Priča je vjerodostojna, materijal kojim se ista sastavlja je istražen te zatim vješto crtački interpretiran jednim od najzahtjevnijih stilova uopće, kojeg karakteriziraju crno-bijela tehnika, vjerno prenošenje scenografija, kostimografija, objekata i likova te jasna, neprekinuta linija kojom su ti oblici građeni.
Dugogodišnji crtač Nenad Barinić angažiran je i na brojnim drugim poljima (likovne) umjetnosti, ali i radu na dobrobiti zajednice i radu u životu općenito. Svoje brojne interese i poslove objedinjuje često u pričama u stripu. Uz strast prema crtanju, prirodi i ribičiji, kod autora je prisutna i velika ljubav prema zavičaju, osobito pogođenom nasiljem i stradanjem u Domovinskom ratu. Ona predstavlja i vodeći motiv velikog broja njegovih djela, a i u onima gdje nije primarna tema, provlači se i osjeti kroz fabulu i likove. U najnovijem projektu, Barinić grupira takve radove, stavljajući ih u kontekst i proširujući novim pričama koje ih povezuju u cjelinu, kako bi ih s vremenskim odmakom predstavio čitateljstvu. Dio tog tematskog opusa je knjiga „Vukovar: Haš“. Ona donosi istinitu priču o stvarnoj osobi i njegovom tragičnu kraju na području ratom zahvaćenog Vukovara.
Strip „Vukovar: Haš“ donosi istinitu priču fatalnog ratnog puta vukovarskog branitelja Mladena Čupića – Haša. Riječ je o autorovu tadašnjem najboljem prijatelju, kojemu je strip i posvećen, čiju ratnu priču, vezanu i uz vlastitu, Barinić donosi kroz razgovor Haševa prijatelja s njegovim ocem u rijetkim minutama odmora poslije proboja iz, tada već palog u ruke neprijatelja, Vukovara. Priču tako pratimo retrospektivno, a autorovo, tj. Zvonimirovo prepričavanje ratnih događaja i Hašove sudbine svomu ocu, zamjenjuje narativnu kontrolu u tekstualnim okvirima koji prate crtane kadrove. Ideju, scenarij i izvedbu crteža i teksta donosi samostalno Barinić, služeći se osim pripovjedačkog i crtaćeg talenta i dokumentarnim materijalima, raznorodnim zapisima, svjedočanstvima aktera i vlastitim, kao branitelja, sjećanjima i doživljajima iz doba Domovinskog rata, odnosno bitke za Vukovar.
Priča se izvorno proteže na šesnaest strip-tabli, u prvoj verziji, dok u drugoj ima biti proširena na više od 100 strip-tabli, od kojih pojedina sadrži po četiri ili pet pasica, najčešće podijeljenih u tri ili četiri kadra. Ujednačeni ritam kadriranja i perspektive djeluje umirujuće na čitatelja kao kontrast mučnoj ratnoj tematici - mučnoj u smislu tragedije u stripu opisanih događanja, a ne u izvedbi autora. Autor ne prezentira prijelome kadrova, nagle prijelaze, grafički prikaz zvukova, no ipak ne riskira upliv u naratorsko-vizualnu monotoniju, jer tekstualne okvire, tj. njihove rubove, crta rukom, te im dopušta da prelaze okvire samih kadrova, suptilno tako prenoseći čitatelju krhkost i nesavršenost vlastite, ali i osobnosti svakog ljudskog bića suočenog s vrtlogom rata.
Teksta u izvornom stripu ima zamjetno puno, što je rezultat iznimno dokumentarističkog pristupa, autorove želje da čitatelju pruži osnovne podatke o događajima, likovima i vremenskim koordinatama njihova preplitanja, s ciljem da se čitateljstvu pojasne i, još važnije, ne zaborave.
Crtež, koji Barinić balansira na način da tekst ipak ne dominira cijelim djelom, prodoran je, ali nenametljiv, te sasvim spremno ispunjava rečenu ulogu. Također je iznimno realan – primjerice, lako je prepoznati lik ratnog zločinca Veselina Šljivančanina, iako se njegovo ime, čin ni ikoji drugi podaci uopće ne spominju u cijelome stripu. Na taj način Barinić postiže arhetipsku težnju devete umjetnosti – tekst ne objašnjava crtež, jer crtežu objašnjenje nije potrebno; čak uloga teksta nije primarno ni dopuna crteža, već su često gotovo samostojni. Takva samodostatnost predstavlja svojevrsno osvježenje za čitatelja, jer, iako u osnovi surađuju, i crtež i tekst zadržavaju sposobnost da pričaju priču sami za sebe. Također je evidentno crtačevo poznavanje i posljedični realni prikaz kako vukovarskih ulica i četvrti, tako i lokaliteta u širem području grada. Njihove nazive bilježi kakvima su bili u vrijeme radnje stripa, a njihov položaj i današnji naziv donosi u fusnotama pri dnu table. Fusnote su (kao i numeracija stranica) objedinjene u jednom retku za sve pojmove koji se tumače na pojedinoj strip-tabli, na njezinu dnu, ispod okvira posljednje pasice.
Autor se ne razmeće žargonom oružanih snaga, iako daje precizne nazive pojedinih vojnih oružja i oruđa. Zadržava, međutim, ne strogo književni izričaj, u želji da udahne realni karakter svojim likovima. Njih, redom stvarne ljude, Barinić prikazuje životnim, ovisno o situaciji podjednako spremnim na junačka djela (proboj dan uoči pada grada u ruke agresora,), iskrenost i ljudskost (Nisam imao ništa od protuoklopnog oružja… A i da sam imao, nikakve koristi od mene kada nisam znao raditi s tim… A iskreno, nisam ni imao hrabrosti!) ali i šokiranih vlastitim strahom (A onda sam vidio da je vrag odnio šalu i da rat nije igra…/Moj suborac koji nas je vodio, pogođen.. Koji šok, koji povratak u realnost!). Strah od susreta s ratom golemi je šok za ljude koji su do trenutka suočenja s njim živjeli normalno. Takav normalan život opisuje i Barinić kroz lik Zvonimira. U tom kratkom osvrtu nad predratna vremena i mladost likova, jedva primjetno, mijenja se i pristup crtežu, koji, za razliku od ostatka stripa, nije mračan i tjeskoban, već vedar i svijetao. Autor u tom dijelu stripa čak prikazuje likove i mekšom crtom, s manje facijalnih detalja, primjerice, nego što to čini u najvećem dijelu priče, idealizirajući tako razdoblje koje nije znalo za rat.
Fabulu Barinić razvija korektno linearno, unatoč retrospektivnom pristupu naraciji. Ona je, kako crtežom, tako i tekstom, isprepletena u vidu kombinacije stravične izvanrednosti rata i uobičajene ljudske svakodnevice. Tako Zvonimir i Jure piju kavu, Zvonimir rado prihvaća domaće vino i cigaretu, Jure tjera mačku ispod nogu kako ne bi prolio kavu… Narušenost uobičajenog ritma života dovodi do tužne spoznaje o ratu, najbolje sažete u jednostavnu rečenicu Potvrdili smo sami sebi da je rat nešto jako loše. Razumljivo, s užasima pokolja civila, ranjenika, žena i djece, normalan čovjek može samo iskreno konstatirati, poput Jure u odgovoru na Zvonimirovu priču o padu vukovarskog prigradskog naselja Lušca: A sine… /… Ne znam šta da ti kažem… U iznošenju priče, Barinić ne bježi pred grafičkim prikazima nasilja, doziranih na način da s njima ne pretjeruje, već nužno prenosi atmosferu tadašnjih događanja kojima je nasilje nažalost bilo ključan dio.
Pogodivši emotivnu srž ljudske percepcije rata, ujedno omogućivši čitatelju i uvid u vlastito doživljenje pakla okruženog Vukovara 1991. i masakra njegovih stanovnika i branitelja, Barinić stvara dojmljiv uradak koji ostavlja snažan utisak na čitatelja. Poduprijevši ga strogo dokumentarističkim pristupom, no zadržavajući ipak i vrlo mali dio subjektiviteta, uspio je u stvaranju djela koje nije samo vrhunsko ostvarenje umjetnosti stripa, nego i povijesni spomen, praktično dokument, jednog žalosnog, teškog razdoblja, kojeg se, unatoč njegove tame, sjećamo s ponosom na žrtvu Grada – heroja. Djelo će naći čitatelje u svima koji se zanimaju za Domovinski rat, napose Vukovar i borbe za njega, a kvalitetom crteža oduševljenima će ostaviti i ljubitelje devete umjetnosti općenito.
Ratni strip također ima svoje žanrovsko mjestu unutar domaće strip-produkcije. Za razliku od ratnih filmova koji tematiziraju Domovinski rat, ratni strip koji tematizira Domovinski rat, iako sadržajem kraći, je puno više puta pogodio i vjerodostojnije prenio sve odrednice koje su karakterizirale Domovinski rat. Može se reći da do pojave filma „Broj 55“, redatelja Kristijana Milića, gdje su filmski djelatnici pokazali da ipak znaju snimiti scene pucnjave, filmovi o Domovinskom ratu teško mogu parirati stripovima o istom. Također, valja navesti i jedan bitan primjer, Nenad Barinić zna kako ratni strip ne bi trebao izgledati, točnije razlikuje propagandni od autorskog stripa. Strip-album „Vukovar: Haš“ je ogledni primjer ratnog stripa. Priča je vjerodostojna, materijal kojim se ista sastavlja je istražen te zatim vješto crtački interpretiran jednim od najzahtjevnijih stilova uopće, kojeg karakteriziraju crno-bijela tehnika, vjerno prenošenje scenografija, kostimografija, objekata i likova te jasna, neprekinuta linija kojom su ti oblici građeni.
