Poznati bosanski crtač Filip Andronik nedavno je, 8. 1.
2016., posjetio Osijek, ovoga puta prvenstveno u svojstvu komičara. Prije
njegova stand up nastupa s kolegom komičarem Hazimom Mujčinovićem, omeli smo ga
u pripremama s ciljem iznude odgovora na nekoliko pitanja:
Klasični uvod: kako
si se i kada odlučio za crtanje stripova?
Oduvijek volim crtati a od kada sam odrastao dovoljno da
mogu upirati prstom u šarene sveske na kiosku i govoriti "kupi mi"
čitam stripove. Vremenom su se te dvije ljubavi spojile u jednu ideju
"hoću i ja ovako" i počeo sam crtati stripove. Zapravo sam se počeo
baviti njima po završetku srednje škole - tada sam htio upisati Akademiju
likovnih umjetnosti no oni su rekli da tamo neću moći crtati stripove. Tako sam
odustao od Akademije i posvetio se stripovima.
Tko je među autorima
stripa najviše utjecao na tvoj stil u počecima bavljenja stripom, a kome ta
uloga pripada danas?
Da, odrastao sam na Zagoru i Alan Fordu kao i svi no tek sam
sa otkrićem američkog stripa, i konkretnije Campbellovog serijala "Danger
girl" otkrio koliko strip može biti šaren i pričom i crtežom. Momentalno
sam prerastao i zamrzio Bonelijeve stripove zbog svog uštogljenog starinskog
pristupa i počeo eksperimentirati i sa crtačim stilovima i sa kršenjem forme
3x2 sličice na tabli.
Smatraš li se danas, s gledišta karijere, prvenstveno crtačem stripa ili nečim drugim?
Iako se bavim stand up komedijom a račune plaćam radeći kao
grafički dizajner, najponosniji sam na zvanje strip crtača.
Odakle inspiracija za
tvoj najprofiliraniji lik, superjunaka Amneziju?
Amnezija je nastao kao želja za parodiranjem američkih
superherojskih stripova. Izgleda tako jednostavno i nema pozadinu iz razloga
što je prva stranica nastala kao skica budućeg stripa. No izdavaču se svidjela
i rekao je "ne mjenjaj ništa, crtaj ovako". Pa je tako i ostao.
Vremenom je iz parodije strip "odrastao" u neku
zasebnu cjelinu gdje ni Amnezija ni ja ne patimo od dosezanja nekih standarda
već uživamo u epizodama koje više onako radim za svoj gušt računajući da među
7.000.000.000 stanovnika svijeta ima neko kome će se i to dopasti.
Kakva je danas
situacija u BiH na području stripa? Bolja ili lošija nego početkom stoljeća?
Koliko se od toga može reći i za ostatak regije, Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju…?
BiH je mala zemlja sa, u poređenju sa Hrvatskom i Srbijom,
mlađom strip istorijom. Ne možemo se pohvaliti tako velikim dostignućima i
brojem izdanja/tiraža istih. Ako na početak stoljeća misliš 2000. godinu onda
je situacija svakim danom sve bolja. Strip se, kroz rad udruženja "Drugi
ugao" iz Sarajeva i "Deveta dimenzija" iz Banja Luke sve više
uvlači u naš svakodnevni život. Možda nemamo tvrdokorična izdanja poznatih
stripova u knjižarama ali imamo strip kampove, radionice, festivale, akcije...
Olakšava li ti rad na
stripu informatička tehnologija ili ju doživljavaš kao prijetnju stripu u
budućnosti, posebno u njegovom analognom izdanju?
Ja sam pravi dinosaurus - crtam i dalje na papiru olovkom i
tušem. Nije da ne vjerujem u nove tehnologije no toliko sam se posvetio toj
metodi da nekako sada ne želim preći na digitalnu. Naravno, ne mogu baš
ignorisati istu ali ograničavam polje ekspertize na dobri stari papir.
Kakve projekte u
devetoj umjetnosti možemo očekivati u bližoj budućnosti od tebe, recimo ove
godine koja je tek počela? Na čemu trenutno radiš? Gdje i u čijem izdanju
čitatelji mogu kupiti strip-albume Filipa Andronika?
U Francuskoj bi početkom godine trebao izaći strip album o
izgradnji kipa Slobode koji sam uradio sa kolegom Senadom Mavrićem iz Sarajeva.
Upravo pregovaram da započnem rad na još jednom strip albumu SF tematike a do
kraja godine bi trebao izaći i 3. album Amnezije. Završavam ga već godinama i
konačno je nacrtan, samo mu još naslovna stranica nedostaje.
Možeš li živjeti od
kombinacije crtanja stripova i stand up nastupa, ili imaš „normalni“ posao?
Od bilo kojeg zanimanja se može živjeti. Pitanje je samo da
li te isto ispunjava toliko da prihvatiš takav život. Mene uveseljava pričati
priče i medij papira ili stand up komedije su samo neki kanali kojima to radim.
Da znam još koji možda bih imao još neko zanimanje.
Možda bih mogao crtati ili nastupati više. Ali ne brinem se
jer između crtanja i nastupanja leži moje zadovoljstvo rađenja tih poslova.
A ako sve omane, onda, kao što rekoh, pribjegnem grafičkom
dizajnu koji je moja treća profesija.
Možeš li reći nešto
više o tvom radu na animaciji spota „Kažu“ za Dubiozu Kolektiv? Kako je do toga
došlo, kakvi su utisci? Je li ti to pomoglo za neko dodatno profiliranje u
javnosti? Jesi li upoznao koga iz benda?
Vedran Mujagić, član benda, odabrao je mene kao ilustratora
i Tonija Humla kao animatora, da nacrtamo i animiramo taj spot. U suštini, naši
prijašnji radovi bili su nam reference za tu gažu. Spot je pokupio i sjajne
kritike i nagrade i iako se nigdje ne pojavljujem u njemu, javnost, kao i ti
sada, često zna reći "oh, pa ti si crtao taj spot." Iako sam crtao
još bazilion drugih stvari, Dubioza Kolektiv je sjajan bend i ta referenca je
ogromno zadovoljstvo za mene.
„Kažu“ da postoji
specifična vrsta humora, tzv. „bosanski humor“. Kao komičaru i u svijetu stripa
i u svijetu stand upa, djeluje li ti to kao prednost ili nedostatak? Osjećaju
li se pri prakticiranju 'bosanskog humora' možda i neke financijske prednosti,
u odnosu na recimo hrvatski, norveški, američki, južnokorejski… humor?
To što kažeš stoji ali uistinu ne znam po čemu bi se bosanski
humor razlikovao od nekog drugog. Smiješan fol je smiješan fol ma odakle
dolazio. Nas Bosance doduše bije glas da smo smiješni i to nam daje malu
prednost nad drugim nacijama u regiji no ima smiješnih ljudi i drugdje baš kao
što ima i ne-smiješnih ljudi u Bosni.
Kao komičar moraš paziti na toliko stvari kojima možeš
nasmijati publiku i kako se trebaš ponašati na bini da ti taj tiket da
praktikuješ "bosanski humor" neće puno pomoći kada lupiš neku glupost
kojoj se publika neće nasmijati.
Danas si ovdje
prvenstveno kao komičar. Kako si se ti (s)našao u ulozi (stand-up) komičara?
Odakle je došao poticaj, želja, potreba…?
Ja
se nisam bavio komedijom do susreta sa Magacin Kabareom (Sarajevo). Pisao sam
šale ali sam ih koristio kao podlogu za moje strip radove. U saradnji sa
Kabareom, odlučili smo probati ih ispričati uživo, jedna stvar je vodila
drugoj, publika se smijala i... kako ono kažu, ostalo je istorija.
Možeš li u kratkim
crtama opisati svoj put komičarskim vodama od početka do, recimo, večeras?
Uh, tome ima 5 godina... Dakle počeo sam, kao što rekoh,
nastupom u sklopu Magacin Kabarea. Prvih par godina nastupao sam u njihovom
klubu u Sarajevu a onda se proširio glas o meni među komičarskim krugovima u
regiji i počele su pristizati ponude za nastupe. Kako u to vrijeme nije bilo
nego možda tri komičara u Bosni i Hercegovini, nastupali smo gdje smo mogli,
organizovali večeri Otvorenog mikrofona za nove komičare i kroz rad na
nastupima i organizaciji drugih, upao sam u taj svijet stand up komedije.
Koje su podudarnosti,
a koje razlike u izražavanju onog što želiš podijeliti putem medija stripa i
putem javnog nastupa na stand up događanju? Koji je način zahvalniji i jesu li
te prednosti dovoljne za potpuno odbacivanje onog drugog?
Kada crtam stripove njih nekada objavi neko i onda kupi neki
čitaoc koji 500 kilometara dalje od mene kaže "heh, ovo je smiješno."
Kada nastupam onda 100 ljudi tu, na metar od mene, odmah nakon što izgovorim
šalu, prasne u smijeh. Ta direktna reakcija na tvoj rad je takav adrenalinski
šut u guzicu kakav strip nikada ne može biti.
Doduše, sa stripom nemaš tremu nastupa pred stotinama
nepoznatih ljudi ali, šta ćeš, negdje dobiješ negdje izgubiš.
Nisi jedini stripaš
koji se upustio i u stand up vode (ovako iz prve pada mi na pamet kolega iz
StripOsa Aleksandar Gucunski). Možeš li povući neke paralele stand-upa i
stripa? Njihova je poveznica kod tebe očito humor. Ili možda nije?
Osim Aleksandra i mene i strip crtač Navid Bulbulija iz
Sarajeva je također stand up komičar. Vjerujem da nas taj britki zafrkantski um
dovodi u priliku da brzo smišljamo smiješne stvari i da onda koristimo prvi
raspoloživi medij da ih prenesemo do publike.
Večeras nastupaš s
kolegom Hazimom Mujčinovićem, i to doslovno zajedno s njim, obojica na sceni u
isto vrijeme, što baš i nije često u stand upu. Kako funkcionira takav duetni
nastup? Jeste li ga testirali više puta? Je li lakše, ili duhovitije nego kad
nastupaš sam?
Kada obično nastupaju dva komičara onda idu jedan iza
drugog. I onda publika obično kaže "jedan je bio bolji". To je
prilično bezveze jer će u poređenju bilo koja dva predmeta jedan biti bolji.
Hazim i ja to želimo izbjeći. Želimo publici pružiti veče sajnog provoda u
kojoj neće biti "boljeg" ili "lošijeg" komičara.
U posljednjih godinu
dana, posvećuješ li više vremena stand upu ili stripovima?
Na nekim mikro razmjerama ponekada više nastupam nego što
crtam. Ali na godišnjem planu bezuvjetno više crtam nego što nastupam.
Prognoze za nešto
dalju budućnost: čime ćeš se duže baviti, stripom ili stand upom?
Navučen sam na strip i sumnjam da ću se ikada
"skinuti" sa toga. A gdje će me strip odvesti, u komediju, televiziju,
film, muziku, pisanje... ko zna. U tome i jeste radost neizvjesnosti.
Eto, oprosti na smetnji i hvala na odgovorima! Požuri, zove te publika…
Razgovarao: Ivan Trenkl