Domagoj Rapčak, u određenim krugovima znan kao i
Domigorgon, nakon tričave dvadeset i dvije godine (od osvajanja prve nagrade
"Mladi lav" na tadašnjem festivalu Crtani romani šou) vraća se na
današnji Zagreb Comic Con sa svojim prvim strip-albumom. Dakako, Domi nije ni u
jednom trenutku izbivao sa strip-scene, redovito je objavljivao stripove u
časopisima – Endemu, Q-stripu, Sergej stripu, Essehistu, StripOs-u, ilustrirao
razna izdanja, sudjelovao na izložbama, sudjelovao u organizaciji
strip-događaja, vodio radionice stripa u gradskoj knjižnici u Vukovaru, gdje
živi i radi, a i neumorno crtao stripove na 24-satnom crtanju stripa.
Prilika za proboj u cjelovečernju čitalačku formu ukazala se pokretanjem
odlične, no nažalost ugasle, web-stranice "Moj strip", vođene
sigurnom rukom uzgajivača batata i stevije, a koji je vršio i dužnost jednog od
urednika i strip-autora – Jurice Starešinčića.
Zamišljen kao web-zine mjesečnik, "Moj Strip" potrajao je u
hvalevrijednih 50 nastavaka.
Među nizom odličnih stripova koje su objavljivali vrsni domaći autori svoje
mjesto našao je i serijal "Mzungu Luka", koji je Domagoj crtao po
prepričanim iskustvima o boravku u Tanzaniji svog osječkog kolege, profesora na
Filozofskom fakultetu u Osijeku – Luke Pejića.
Trebalo se nekoliko stvari poklopiti da ovaj strip-album ugleda svjetlo dana u
novom ruhu. Naša prethodna strip-udruga je morala "prdnuti u čabar",
kao i, nažalost, "Moj strip". No nakon uspjeha na natječaju
"Poticanje književnog stvaralaštva", na kojem je jedan drugi
strip-autor iz Vukovara, Nenad Barinić, uspješno aplicirao za stipendiju sa
stripom Vukovar: Haš, prijedlog je glasio da ponovimo već nekoliko puta
uspješno izveden postupak. Kolegu Ivana Trenkla, na mjestu recenzenta, u odnosu
na strip-album Vukovar: Haš, zamijenio je naš omega lektor – Aleksandar
Gucunski, koji je zaista dao sve od sebe, pa i više od traženog, kako bi u što
boljem svjetlu predstavio Lukinu priču koju je, uspješno, u scenarij i crtež
pretočio Domagoj.
Imali smo sve potrebno da se odvažimo na još jednu prijavu na natječaj
Ministarstva kulture i medija, a što smo konačnici uspješno i učinili. U
međuvremenu, naša inicijativa Hrvatski autorski strip dobila je i svoju formalnu
odrednicu, u vidu udruge i nemala stvar je da dolazimo na Zagreb Comic Con s
dva strip-albuma: "Mzungu Luka" i "Cvijeće na šanku".
Za potrebe predstavljanja ovog putopisnog strip-albuma objavljujemo dvije
recenzije – kritičara i urednika, koje su pridonijele ispunjavanju zahtjeva
natječaja, a po našem osobnom razumijevanju najbolje predstavile ovaj odličan
strip-album.
No kada je riječ o putopisima, tu je i Domagoj Rapčak, a njegova je posebnost, za razliku od ostalih putopisaca, medij i umjetnost kojim se ovaj magistar edukacije engleskog i povijesti te ilustrator služi – strip.
Još je posebniji način na koji je autor to postigao – on sȃm nije putovao, nego je upijao doživljaje svoga bliskog kolege koji je tri mjeseca proveo volontirajući u Tanzaniji (fascinantnoj afričkoj zemlji s više od 120 etničkih grupa i podgrupa), što je dodatno utvrdio naknadnim preslušavanjem podugačkih prepričavanja iskustava koje je u razgovoru s putnikom snimio. Bitno je napomenuti da su se i „pravi“ putnik i autor unaprijed pripremili za posao. I dok je putnik detaljno pamtio i bilježio svoja iskustva (za koja, po samim riječima strip-autora, ima posebna osjetila), autor je te događaje, uz konzultiranje fotografija i enciklopedija, pretočio u majstorski strip. Pritom Rapčak – držeći time našu pažnju većom, a naše oči otvorenijima – događaje pripovijeda kao da je upravo on SȂM bio na putu: u prvom licu, što ovaj strip čini još posebnijim. A nama bliskijim i prijemčivijim.
Svoju umjetničku slobodu, posebno u zamišljanju točnog izgleda pojedinih likova koji su negdje namjerno iskarikirani – ruka je samo slušala proživljeno, a proživljeno doživljeno – kombinira s činjenicama i osobnim dojmovima prijatelja putnika.
Kada je riječ o Rapčakovom stilu, ne može a ne podsjetiti (što autor ne krije i ne bježi od toga, štoviše, točnije je reći da je ovo možda bio eksperiment bježanja prema tomu) na strip-putopise kanadskoga renomiranog autora Guya Delislea (između ostalih, Delisle je autor stripova o Burmi, Jeruzalemu i Pyongyangu, objavljenoga i kod nas od izdavačke kuće Fibra).
Rapčak se u Mzungu Luki ovdje znatno, svjesno i namjerno, odmaknuo od svog uobičajenog, realističnijeg stila, kreirajući sjajno stiliziran crtež koji je isto tako jasan, krajnje simpatičan, blizak. Blizak svima nama jer se lako poistovjećujemo s putnikom pa i mi lakše stripom putujemo, ne samo zato što jedan naš čovjek odlazi onamo kamo bismo i mi htjeli zaviriti. Likovni je izraz ovdje vrhunski funkcionalan (zato krajnje dojmljivo djeluju i dvije „nijeme“ table koje prikazuju sȃmo putovanje u Kolijevku čovječanstva).
Stiliziran crtež podupire i humor koji je specifičan, autoironičan, dobronamjeran (scene šišanja ili vožnje autobusom u Tanzaniji, borba s miševima ili pojedini lokalni stanovnici koji odlično govore hrvatski („Bit ću prava majstorčina!“ „Kiša pada, hvata me prehlada.“) – nezaboravne su. Zanimljivo je i vrijedno spomenuti da je mjesto volontiranja i rada s djecom Sirotište svetog Ante u Songei, izgrađeno 2010. od donacija iz Republike Hrvatske.
Ovaj strip-album obrađuje mnoštvo bitnih tema, a može se reći da je strip, iako ne toliko striktno, podijeljen na dijelove (objavljivan je prvotno tablu po tablu u digitalnom obliku na MojStrip.com), pa pojedina poglavlja tako nose i naslove Promet, Prilagodba, Sirotište, Rukovanje, Hrana i dr., obrađujući pojedine teme i upoznajući nas s lepezom slikovitih likova, od djece, drugog lokalnog stanovništva pa do ostalih mzungu volontera.
Mzunga Luka pored informativnog i zabavnog karaktera svakako ima i onaj edukativni, pa nas autor na posebnim tablama (koje odskaču posebnošću, više su realističnog stila i u boji, poput kakvog kvalitetnog i modernog udžbenika) upoznaje s činjenicama vezanih za kulture, jezike i narode u Tanzaniji, povijest i faunu, svakodnevni život..., ali na izuzetno atraktivan i nenapadan edukativni način.
Ono što još svakako valja istaknuti događaji su za koje autor smatra da su bitni (i doista su krucijalni), a to su dodiri različitih kultura, snalaženje u novom okruženju, razbijanje predrasuda... Dojmljivi su trenutci kada naš putnik isprva polurazočarano saznaje da će, iako je možda nešto drugo očekivao s obzirom na svoje kvalifikacije, ipak raditi i najobičnije, i time nimalo manje vrijedne, kućanske poslove, a nakon nekog vremena sve to, kao i loše životne standarde, radosno prihvaća i ulazi u neko drugo stanje svijesti – ono koje smo svi pomalo zaboravili – biti u trenutku. Ironično, no izgleda da se moramo uputiti daleko da bismo znali stati i promisliti.
I pored silne različitosti između Tanzanije i Hrvatske, svakako će nas tamošnji taksisti podsjetiti na one naše, pojedini prevaranti na tamošnjim tržnicama na naše na pojedinim sajmovima, osmijeh djeteta na svahiliju podsjetit će na osmijeh onoga na hrvatskom, moguća je svaka sličnost između nekoga Mwage ili Luke.
Autor, dakle, ne zaboravlja spomenuti, a još važnije i razbiti negativne predrasude (koje, npr., mi imamo o afričkim zemljama, kao što su, npr., one da su tamo uvijek i svugdje samo korupcija, ratovi, smrt ili one da će vegetarijancu, k tomu i necijepljenom, biti teško preživjeti u Africi), a i one pozitivne (kao što su mišljenje lokalnog stanovništva da su svi bijelci bogati). Riječ mzungu, iz samog naslova, na svahiliju otprilike znači upravo bijelac iz Europe, s čime se obično povezuje i bogatstvo. Kako god, i prijatelj putnik, i autor, i mi sada smo bogatiji.
Kako netko reče, putovanja su pogubna za predrasude. Daleko postaje blisko, blisko još bliskije.
A putovati se i doživljavati može i čitajući (strip) putopise. Domagoj Rapčak je Mzungu Lukom to i dokazao."
Recenzija urednika:
"Domagoja Rapčaka, strip-crtača i profesora engleskog jezika iz Vukovara, poznajem već više od deset godina. Upoznali smo se tijekom rada unutar Udruge StripOs, danas ugaslog projekta, ali za tadašnje uvjete razmjerno produktivnog (20-ak strip-magazina, tucet strip-albuma, desetci izložbi).
Suradnja se nastavila i kroz međunarodne projekte, poput Muzeja europske kulture iz Berlina – comiXconnection, interaktivne izložbe alternativnog stripa. U Republici Hrvatskoj izložba je postavljena u organizaciji Udruge StripOs, čak dva puta, u Osijeku, u Muzeju Slavonije i u Vukovaru, u Gradskom muzeju. Važnu ulogu, pogotovo u Vukovaru, odigrao je i Domagoj Rapčak, kako u produkcijskom dijelu, tako i u organizacijskom.
Domagoj je i nezaobilazan sudionik manifestacije 24-satno crtanje stripa, koje će ove godine doživjeti svoje jubilarno, deseto izdanje. Kao organizator osječkog dijela manifestacije, imao sam prilike vidjeti niz crtača na djelu i kod Domagoja se uvijek isticala jedna bitna karakteristika – kontinuitet. Inače, taj maraton crtanja stripa, gdje crtači imaju za cilj nacrtati 24 strip-table unutar 24 sata na temu koja je nepoznata do samog početka manifestacije, iznimno je popularna manifestacija, a redovno se održava u Zagrebu, Splitu i Osijeku.
Nadalje, dosadašnji vrhunac naše suradnje bio je strip-album 70 godina gradske knjižnice Vukovar, u kojem su objavljeni stripovi 12 strip-crtača, a Domagoj je za tu prigodu, pored stripa, uradio i naslovnu stranicu strip-albuma.
Logičan nastavak suradnje svakako se ogleda i pristupom na ovaj natječaj. Domagoj je sazrio da se, nakon niza kraćih stripova i serijala, odvaži i na samostalan strip-album. Osnovni materijal, scenarij, nastao je prema doživljajima stvarne osobe, osječkog učitelja povijesti i engleskog jezika Luke Pejića, koji je svoju potrebu za avanturom odlučio spojiti s humanitarnim radom te tako otputovao na tri mjeseca u Tanzaniju. Strogo gledajući, Lukine bilješke tijekom boravka u Tanzaniji i kasnija prepričavanja nisu scenarij, već predložak, na osnovu kojeg je Domagoj složio scenarij i započeo crtati sȃm strip. Ovime je neupitno da se radi o autorskom stripu i u segmentu scenarija i u segmentu crteža, a što je pak jedna od glavnih odlika većine strip-crtača u Hrvatskoj, ta sposobnost bivanja potpunim autorom. Ujedno valja reći i da su zbog te odlike naši strip-autori prisutni na svim glavnim strip-tržištima. Domagoj u potpunosti baštini tu svijetlu tradiciju.
Sam strip Mzungu Luka spada u biografsko-putopisni žanr s izraženim humorističnim elementima, a nastao je po stvarnom predlošku. Pored izvrsne priče i kvalitetnog crteža (vrlo ujednačen, bez oscilacija) ovaj strip ima i obrazovnu crtu, zato što donosi prikaz daleke Afrike, točnije Tanzanije, uvjeta života tamošnjeg stanovništva, kao i njihovih običaja.
Dugo nismo imali priliku vidjeti Afriku u domaćem stripu, no kako je hrvatska strip-baština prilično bogata, i za Mzungu Luku može se naći usporedba. Naime, u sličnoj maniri, biografsko-putopisnoj, ali s naglašenim avanturističkim elementima, strip Grob u prašumi Andrije Maurovića, nastao prema knjizi Zlatka Milkovića Braća Seljani, usporediv je sa stripom Mzungu Luka. Naravno, braća Seljan bili su rani istraživači, Andrija Maurović otac je hrvatskog stripa, ali Afrika uvijek ima nešto novo za ponuditi, pa i u ova globalna vremena.
Stoga bi Domagojev strip, nastao prema Lukinom predlošku, mogao poslužiti i kao odličan referentni materijal za usporedbu razvoja domaćeg stripa. Također, ovo je i odlična prilika za nastavak tradicije uz moderan pristup.
U vezi sa samim žanrom danas, biografsko-putopisnim, isti je u svijetu doživio pravu malu renesansu strip-albumima Guya Delislea, u kojima su predstavljeni Shenzhen, Pyongyang, Burma i Jeruzalem. Ovi strip-albumi naprosto su osvojili tržište i služe kao ogledna referenca drugim autorima. Naravno, Domagojev strip odlikuje jasan autorski pristup, ali kako je već navedeno, mogu se naći usporedbe, kako u tradiciji hrvatskog autorskog stripa, tako i u modernoj svjetskoj produkciji.
Zaključno, Mzungu Luka ima sve one elemente koje zahtijeva moderna strip-produkcija. Vjerodostojnu, zanimljivu priču protkanu humorom, iskusnog, vještog i pouzdanog strip-autora, a sve to uz dodatnu vrijednost u vidu obrazovnog potencijala kojeg ovaj strip nesumnjivo ima."
