Hrvatski autorski strip blog: Balkanske niskobudžetne treš priče

Ususret trećoj knjizi Paje Pakšua

Pajo Pakšu, međunarodno Payo Holeass, lik je u pravom i prenesenom smislu riječi. Osim što je protagonist vlastitih priča, on je i (ne)tipičan primjer „ljuda“ za koje se s pravom može reći da je lik. Vrlo visok, ali poprilično mršav, alanfordovski rečeno grčkog profila, te najčešće sa sunčanim naočalama u svako doba dana i noći, iako uglavnom noći, jer Paju se rijetko viđa po danu, osim kada uspije dobiti nekoliko tjedana angažmana na baušteli. Uz lik i djelo Paje Pakšua odmah u startu vežu se dvije misterije: prvo, tko je zapravo Pajo Pakšu, tko se krije iza tog rječitog pseudonima? Citirajmo samog Paju: „Normalno da neću otkriti svoj identitet. Pa, kruteranijo, ja sam k'o mali gorio od želje da saznam kako Fantom izgleda i nikad nisam saznao… Bi li ti čitao Luna, kralja ponoći, da je umjesto „Frederik Ešton“ pisalo pravo ime autora, Mitar Milošević? Pa, recimo, u najavnoj špici filma Spartak umjesto „glavna uloga – Kirk Douglas“, piše njegovo pravo ime – Issur Danielovitch Demsky. Issur, pa holivudski glumac. 'Ajte, molim vas… Pajo Pakšu. Znaš, on ti je jebivjetar. Navuče gaće na glavu, stavi tamne naočale, litru Ribara, i to crnog, pod mišku, još jednu litru si zabije u guzicu radi pričuve kad mu usfali i – rokaj. Svejedno je njemu 'ko će to platiti i gdje će završiti; u kanalu il' pored kanala.“ Eto, Pajo u auto-opisu odmah dovodi čitatelja i pred drugu misteriju: zašto nosi gaće na glavi? Radi prepoznatljivosti ili da pokaže kako je dupeglavac i kako ga za to boli dupe? Sve je moguće kod Paje…

Pajo Pakšu rođen je 1963. godine u Vinkovcima, gdje i danas živi. Sa Željkom Racanovićem (koji mu je brat, ali to ovdje nećete doznati kako bi njegov tajni identitet spomenut u gornjem pasusu ostao očuvan) objavljuje stripove u virovitičkom „Gavranu“ 1987. - '89., beogradskom „Strip MLADOST“ 1989. te „Stripoholicu“ 1995. i „Slavonskim strip crtačima“ 2010. Potonji je izašao u izdanju Udruge ljubitelja stripova „StripOs“ iz Osijeka, koja izdaje i istoimeni strip – magazin u kojemu je Pajo kao pasionirani kolekcionar i autor stripa istaknuti član redakcije. Radio je i za strip – časopis „Kvadrat“, a s gore navedenim Ž. Racanovićem izlagao je na „Salonu stripa“ u Vinkovcima 1988. i 1992., „Danima stripa“ u Virovitici 1987. - 1989., „Strip mladosti“ u Beogradu 1988. i „Danima stripa" u Osijeku 2010. Prepoznavši svjetlu budućnost i ostale prednosti najnovijih medija, Pajo Pakšu objavljuje prvu priču, „Noćna mora u po bijela dana“, na news grupi „hr.soc.grad.vinkovci“, te otada piše kako za vlastiti, tako i za druge blogove i internetske portale vukovarskog i vinkovačkog područja, objavljujući tamo, ali i u pokojem fanzinu, svoje osebujne novele. Naslovi istih i njihovih objavljivača ovdje neće biti navedeni, kako čitatelju ne bi bio uskraćen gušt googleanja u potrazi za više podataka o neponovljivom Paji Pakšuu.

Pajo je hrvatski literarni Monty Python 21. stoljeća. U svojim (ne)djelima koristi naturalni stil koji ne štedi nikoga, a ponajmanje njega samog kao glavnog protagonista njegovih, može se reći, autobiografskih storija. U njima donosi jedno krajnje realistično viđenje sebe samoga i okoline u kojoj živi i radi, u najkontroverznijem i vrlo grafičkom smislu. U Pajinim pričama svatko će prepoznati barem djelić sebe ili nekoga bliskog, i upravo je to ono što njegove tekstove obilno zalijeva humorom i (auto)ironijom.

Iako smo svi tisuću puta čuli kako knjigu ne valja suditi po koricama, upravo vanjska oprema njegove prve samostalne zbirke kratkih priča, „Welcome shit pack“ iz 2009. bez puno okolišanja daje naslutiti i sadržaj, odnosno što o sadržaju svojih priča misli sam autor. Knjiga je objavljena u Džepnoj biblioteci „Čučavac“ i dolazila je s naslovnicom svestranog vukovarskog crtača Nenada Barinića (koji prikazuje samog Pakšua u karakterističnoj pozi i s karakterističnom opremom), bedžom i upaljačem sličnog sadržaja i uzorkom toaletnog papira. Toaletni papir tu je bio za slučaj da čitatelj/ica ipak ne odluči upotrijebiti samu knjižicu za potrebe sanacije posljedica velike nužde, kako predlaže naslovnica naputkom „Otvoriti samo u slučaju velike nužde“. Autor u predgovoru sam objašnjava kako je inspiraciju za odabir vrste papira dobio prilikom obavljanja velike nužde, nažalost bez pogodnosti korištenja toaletnog papira, koji je zamijenio novinskim i umah pomislio koliko bi praktično bilo kada bi se novine tiskale na toaletnom papiru jer „…nema ničeg ugodnijeg nego srat i čitat znajući da ćeš tim istim stranicama nakon sranja ugodno obrisati guzicu bez bojazni da će ti tisak ostati na stražnjici ili da ćeš dupe iziritirati lošim papirom.“ Autor se mahom dotiče toaletne problematike i njezina utjecaja na vlastiti društveno – konzumentski život i ljude i događaje koji ga okružuju. Kako ne bi bilo sumnje u dokumentarnost napisanoga, Pajo za kraj poručuje čitatelju: „Sve priče iz zbirke su zasnovane na istinitim događajima samo su malo uljepšane.“

Sljedeća knjiga Paje Pakšua, Džepne biblioteke „Čučavac“ broj dva, naziva „Crveni tata - bijeli zec – zbirka kratkih priča druga Paje Pakšua“ iz 2011. okreće se više autorovoj prošlosti. Pajo ju je posvetio svom ocu, Drugu Starom, koji je „…bijo stari drug i partijac i poštivo je odluke Partije“. Karizma i svjetonazor Druga Starog ostavljaju utjecaja i na sina mu Paju, što se vidi iz ove zbirke, u kojoj on sjećanja na stara dobra vremena i pozitivne strane socijalizma isprepliće s privatnim i obiteljskim sjećanjima i dogodovštinama, običajima, anegdotama, u sebi svojstvenom stilu. Atmosferi uvelike doprinosi i činjenica što je autor odlučijo ne držat se strogo pravopisnih zanovijetanja. Pajo piše o drugu Titu i njegovoj smrti, nekadašnjim sindikalnim odmaralištima, bauštelama, svinjokoljama, službovanju u JNA, uspješnim i manje uspješnim pokušajima barenja i njihovim posljedicama, te drugim pojavnostima života karakterističnima za većinu Pajinih vršnjaka. U priči „Pajo Pakšu i 40 uspaljenih Ivankovčana“ autor se tako, primjerice, dotiče klasične tuče u opskurnoj birtiji, opisane u maniri dijaloga podijeljenog na činove i popraćenog didaskalijama, uz tekstove pjesama Branimira Johnnyja Štulića. U završnoj priči, čiji naslov nosi i cijela zbirka, „Crveni tata - bijeli zec“, autor donosi rješenje problematike sukoba religijskog i socijalističkog učenja u nekadašnjoj državi, tj. daje odgovor na pitanje nosi li zeko poklone i 'crvenima'. Zbirka je popraćena ijope crtežima Nenada Barinića, a likovno je doprinjeo i Pajin kolega, drug i prijatelj Dubravko Mataković. Moguće je povući i paralelu s izričajem obojice: Pajo tekstualno opisuje samog sebe i ljude iz svoje okoline kako ih Mataković crta: daleko od savršenog, ne bježeći od niza mana, kako fizičkih, tako i kulturoloških, socioloških, ideoloških, pa i psihičkih, stavljajući ih u vrtlog svakodnevnog života na Balkanu, više ruralnog nego urbanog, čak i kad se odvija u gradu, obogaćenog alkoholom, velikim i malim nuždama, tučnjavama, seksualnim dogodovštinama, politikom, klanjem svinja i starim, dobrim humorom. „Crveni tata - bijeli zec“ za razliku od „Welcome shit packa“ ima i političku notu, koja se očitava kako u ikonografiji korica i odabiru boja istih, tako i u „suptilnom“ lobiranju koje odaju fotografije Paje s predsjedničkom lentom preko junačkih prsa s pripadajućim pojašnjenjem „Drug Pajo Pakšu-uskoro precjednik svega i svakoga“ i Paje za radnim stolom u majici s natpisom „Pajo Pakšu for president“.

Za kraj uvodnika ostaje mi pozdrav i odgovor na jedno pitanje. Pozdrav je sama srž Paje i njegova izričaja, a ujedno služi i kao elektronički potpis i znak raspoznavanja, po kojemu je postao čuven, pa i poslovičan: „Živijoooooo!!!“ Pitanje glasi: Hoće li Pajo ikada biti prepoznat i nagrađen za svoj predani književnički rad Kiklopom? Vjerojatno neće. Pajo ga ni ne želi. Boli ga kiklop.

Svježa jaja iz Slavonije

Sad, koliko je svježine u općoj kvaliteti tih jaja, to ponešto zavisi i od starosti kokoške, no nakon ovog bravuroznog uvodnika magičnog jurišnika, arhanđela (mag. iur., arhivist) Ivana Trenkla - Krajkena, u određenim krugovima znanog kao broj 2, predstavljanje Pajine nove zbirke „Balkanske niskobudžetne treš priče“ u izdanju Udruge StripOs (vanredno izdanje I) pripalo je dolje drugo – potpisanom, meni. Što uopće nije lak zadatak, pogotovo uzevši već rečeno u korelaciji s predgovorom nove zbirke naslova „Pajo Pakšu – geneza, podrijetlo i značaj u književnom modernom stvaralaštvu i ostavštini eurouljanske kulture osvita dvadesetprvog stoljeća na ovamo i šire“ kojeg potpisuje Dubravko Mataković znan i kao Govnar Smrti u krugovima slušatelja pjesama metro-sado-gay-porno skupine antifašista zvane Septica.

Dakle, Pajin sugrađanin, rečeni Mataković, također i strip-crtač, jest najkvalificiranija osoba, po opusu gotovo entitet, koja bi uopće i mogla napisati uvodnik nove zbirke priča. Naime, prati i poznaje Pajino online djelovanje od samih početaka te stoga u uvodniku iznosi i zanimljive podatke vezane za preteče današnje međumrežne komunikacije, odnosno, kako navodi „rudimentarni oblik internetske socijalne razbibrige“. Uvodnik je klasično septičan i time odličan dodatak zbirci.

Kada smo kod značajnih dodataka, zbirka priča je oplemenjena s još nekoliko. Prvo, ilustracije, njih šest unutar zbirke priča te naslovnu stranicu potpisuje još jedan Vinkovčanin ili Pobosutljanin, rođen u Zagrebu, a koji živi i radi u Vukovaru - pogađate, radi se o Nenadu „Quick Draw“ Bariniću. U tih šest ilustracija Nenos je uspješno skinuo Paju i dočarao duh njegovih priča, time i potvrdio dosadašnju uspješnu suradnju. Pajo se pak odužio napisavši uvodnik Nenadovom strip-albumu „Tri panja na otoku sreće“, koji je pak nastavak strip-albuma „Idemo na Dunav“ gdje je pogovor pisao već spomenuti drugo-potpisani autor ovog teksta.

Nadalje, zbirka priča je upotpunjena i sa dva stripa. Radi se o dva nastavka stripa „Simo u banani“ koji su izvorno nastali tijekom drugog (2011.) i trećeg (2012.) 24 - satnog crtanja stripa. Kao što je već, nadam se, poznato, 24-satno crtanje stripa je disciplina u kojoj strip - autori imaju zadatak unutar 24 sata nacrtati 24 stranice stripa na zadanu temu. Pajo je oba puta u potpunosti odstupio od zadanih tema te jednostavno crtao svoju priču što je pak izazvalo oduševljenje kod kolega zbog jedinstvenosti u pristupu ovom strip - maratonu koji se, inače, održava u Zagrebu, Splitu, Puli i Osijeku.

Balkanske niskobudžetne treš priče od dodatne opreme sadrže i sedam fotografija iz Pajinog obiteljskog albuma koje prikazuju autora i njegovo prirodno okruženje. Također, Pajina biografija naslovljena „Prilog za bijografiju idijota“ sadrži Pajin portret, prema izvorniku objavljenom u strip-serijalu „Overkloking“ Dubravka Matakovića, epizoda „Internet“, gdje se Pajo pojavljuje u ulozi inspektora Pakšua. Postoji još jedna ilustracija koja se nalazi uz „Bilješku o ilustratoru“, a radi se o autoportretu Nenada Barinića u radnoj atmosferi.

Same priče, kojih je ukupno deset, pisane su žargonom karakterističnim za Vinkulju, ali i Slavoniju općenito. Tematski obrađuju svakodnevne životne situacije iz domene prekršajnog zakona za djela protiv morala i ćudoređa. Konkretno, obrađen je alkoholizam, zbirka sadrži eksplicitan opis kopulacije između sredovječnih osoba, općenite intimne ispovjedi, opise raznih devijacija i nastranosti, zlouporabu vlastitog tijela i tomu slične dogodovštine što ovu zbirku, kao i prethodne dvije, čini većim od života poglavito zbog glavnog junaka priča koji je ujedno i autor.

Obzirom na gore navedeno, BNTP naručite bez okolišanja putem mail adrese: pajo.paksu@optinet.hr za tričavih 20,00 kuna. No, ukoliko još dvojite oko narudžbe pročitajte reprezentativnu priču „Mandrak“, pa onda naručite.

U ovom iscrpnom viđenju lika i djela Paje Pakšua nikako ne bi smjeli izostaviti Pajina pojavljivanja u stripovima drugih autora te su ona kako slijedi: