utorak, 22. rujna 2020.

Prvi strip-album prvog "Mladog lava"


Domagoj Rapčak, u određenim krugovima znan kao i Domigorgon, nakon tričave dvadeset i dvije godine (od osvajanja prve nagrade "Mladi lav" na tadašnjem festivalu Crtani romani šou) vraća se na današnji Zagreb Comic Con sa svojim prvim strip-albumom. Dakako, Domi nije ni u jednom trenutku izbivao sa strip-scene, redovito je objavljivao stripove u časopisima – Endemu, Q-stripu, Sergej stripu, Essehistu, StripOs-u, ilustrirao razna izdanja, sudjelovao na izložbama, sudjelovao u organizaciji strip-događaja, vodio radionice stripa u gradskoj knjižnici u Vukovaru, gdje živi i radi, a i neumorno crtao stripove na 24-satnom crtanju stripa.

Prilika za proboj u cjelovečernju čitalačku formu ukazala se pokretanjem odlične, no nažalost ugasle, web-stranice "Moj strip", vođene sigurnom rukom uzgajivača batata i stevije, a koji je vršio i dužnost jednog od urednika i strip-autora – Jurice Starešinčića.

Zamišljen kao web-zine mjesečnik, "Moj Strip" potrajao je u hvalevrijednih 50 nastavaka.

Među nizom odličnih stripova koje su objavljivali vrsni domaći autori svoje mjesto našao je i serijal "Mzungu Luka", koji je Domagoj crtao po prepričanim iskustvima o boravku u Tanzaniji svog osječkog kolege, profesora na Filozofskom fakultetu u Osijeku – Luke Pejića.

Trebalo se nekoliko stvari poklopiti da ovaj strip-album ugleda svjetlo dana u novom ruhu. Naša prethodna strip-udruga je morala "prdnuti u čabar", kao i, nažalost, "Moj strip". No nakon uspjeha na natječaju "Poticanje književnog stvaralaštva", na kojem je jedan drugi strip-autor iz Vukovara, Nenad Barinić, uspješno aplicirao za stipendiju sa stripom Vukovar: Haš, prijedlog je glasio da ponovimo već nekoliko puta uspješno izveden postupak. Kolegu Ivana Trenkla, na mjestu recenzenta, u odnosu na strip-album Vukovar: Haš, zamijenio je naš omega lektor – Aleksandar Gucunski, koji je zaista dao sve od sebe, pa i više od traženog, kako bi u što boljem svjetlu predstavio Lukinu priču koju je, uspješno, u scenarij i crtež pretočio Domagoj.

Imali smo sve potrebno da se odvažimo na još jednu prijavu na natječaj Ministarstva kulture i medija, a što smo konačnici uspješno i učinili. U međuvremenu, naša inicijativa Hrvatski autorski strip dobila je i svoju formalnu odrednicu, u vidu udruge i nemala stvar je da dolazimo na Zagreb Comic Con s dva strip-albuma: "Mzungu Luka" i "Cvijeće na šanku".

Za potrebe predstavljanja ovog putopisnog strip-albuma objavljujemo dvije recenzije – kritičara i urednika, koje su pridonijele ispunjavanju zahtjeva natječaja, a po našem osobnom razumijevanju najbolje predstavile ovaj odličan strip-album.


Recenzija kritičara: 


"Malo se tko od nas nije poželjelo odmaknuti od svakodnevice, razbuditi se ili čak probuditi, izaći iz vlastitog svijeta. Isto tako, malo se nas na to i odvažilo. Odvažilo, jer mnogi su se domaći moderni putopisci već dokazali da je, unatoč brojnim izgovorima koje nalazimo da bismo nakraju ipak ostali u svome naslonjaču, volja od presudne važnosti. Spomenimo samo Tomislava Perka, Hrvoja Ivančića i Davora Rostuhara, kojega ćemo u ovom strip-albumu na trenutak i susresti.

No kada je riječ o putopisima, tu je i Domagoj Rapčak, a njegova je posebnost, za razliku od ostalih putopisaca, medij i umjetnost kojim se ovaj magistar edukacije engleskog i povijesti te ilustrator služi – strip.

Još je posebniji način na koji je autor to postigao – on sȃm nije putovao, nego je upijao doživljaje svoga bliskog kolege koji je tri mjeseca proveo volontirajući u Tanzaniji (fascinantnoj afričkoj zemlji s više od 120 etničkih grupa i podgrupa), što je dodatno utvrdio naknadnim preslušavanjem podugačkih prepričavanja iskustava koje je u razgovoru s putnikom snimio. Bitno je napomenuti da su se i „pravi“ putnik i autor unaprijed pripremili za posao. I dok je putnik detaljno pamtio i bilježio svoja iskustva (za koja, po samim riječima strip-autora, ima posebna osjetila), autor je te događaje, uz konzultiranje fotografija i enciklopedija, pretočio u majstorski strip. Pritom Rapčak – držeći time našu pažnju većom, a naše oči otvorenijima – događaje pripovijeda kao da je upravo on SȂM bio na putu: u prvom licu, što ovaj strip čini još posebnijim. A nama bliskijim i prijemčivijim.

Svoju umjetničku slobodu, posebno u zamišljanju točnog izgleda pojedinih likova koji su negdje namjerno iskarikirani – ruka je samo slušala proživljeno, a proživljeno doživljeno – kombinira s činjenicama i osobnim dojmovima prijatelja putnika.

Kada je riječ o Rapčakovom stilu, ne može a ne podsjetiti (što autor ne krije i ne bježi od toga, štoviše, točnije je reći da je ovo možda bio eksperiment bježanja prema tomu) na strip-putopise kanadskoga renomiranog autora Guya Delislea (između ostalih, Delisle je autor stripova o Burmi, Jeruzalemu i Pyongyangu, objavljenoga i kod nas od izdavačke kuće Fibra).

Rapčak se u Mzungu Luki ovdje znatno, svjesno i namjerno, odmaknuo od svog uobičajenog, realističnijeg stila, kreirajući sjajno stiliziran crtež koji je isto tako jasan, krajnje simpatičan, blizak. Blizak svima nama jer se lako poistovjećujemo s putnikom pa i mi lakše stripom putujemo, ne samo zato što jedan naš čovjek odlazi onamo kamo bismo i mi htjeli zaviriti. Likovni je izraz ovdje vrhunski funkcionalan (zato krajnje dojmljivo djeluju i dvije „nijeme“ table koje prikazuju sȃmo putovanje u Kolijevku čovječanstva).

Stiliziran crtež podupire i humor koji je specifičan, autoironičan, dobronamjeran (scene šišanja ili vožnje autobusom u Tanzaniji, borba s miševima ili pojedini lokalni stanovnici koji odlično govore hrvatski („Bit ću prava majstorčina!“ „Kiša pada, hvata me prehlada.“) – nezaboravne su. Zanimljivo je i vrijedno spomenuti da je mjesto volontiranja i rada s djecom Sirotište svetog Ante u Songei, izgrađeno 2010. od donacija iz Republike Hrvatske.

Ovaj strip-album obrađuje mnoštvo bitnih tema, a može se reći da je strip, iako ne toliko striktno, podijeljen na dijelove (objavljivan je prvotno tablu po tablu u digitalnom obliku na MojStrip.com), pa pojedina poglavlja tako nose i naslove Promet, Prilagodba, Sirotište, Rukovanje, Hrana i dr., obrađujući pojedine teme i upoznajući nas s lepezom slikovitih likova, od djece, drugog lokalnog stanovništva pa do ostalih mzungu volontera.

Mzunga Luka pored informativnog i zabavnog karaktera svakako ima i onaj edukativni, pa nas autor na posebnim tablama (koje odskaču posebnošću, više su realističnog stila i u boji, poput kakvog kvalitetnog i modernog udžbenika) upoznaje s činjenicama vezanih za kulture, jezike i narode u Tanzaniji, povijest i faunu, svakodnevni život..., ali na izuzetno atraktivan i nenapadan edukativni način.

Ono što još svakako valja istaknuti događaji su za koje autor smatra da su bitni (i doista su krucijalni), a to su dodiri različitih kultura, snalaženje u novom okruženju, razbijanje predrasuda... Dojmljivi su trenutci kada naš putnik isprva polurazočarano saznaje da će, iako je možda nešto drugo očekivao s obzirom na svoje kvalifikacije, ipak raditi i najobičnije, i time nimalo manje vrijedne, kućanske poslove, a nakon nekog vremena sve to, kao i loše životne standarde, radosno prihvaća i ulazi u neko drugo stanje svijesti – ono koje smo svi pomalo zaboravili – biti u trenutku. Ironično, no izgleda da se moramo uputiti daleko da bismo znali stati i promisliti.

I pored silne različitosti između Tanzanije i Hrvatske, svakako će nas tamošnji taksisti podsjetiti na one naše, pojedini prevaranti na tamošnjim tržnicama na naše na pojedinim sajmovima, osmijeh djeteta na svahiliju podsjetit će na osmijeh onoga na hrvatskom, moguća je svaka sličnost između nekoga Mwage ili Luke.

Autor, dakle, ne zaboravlja spomenuti, a još važnije i razbiti negativne predrasude (koje, npr., mi imamo o afričkim zemljama, kao što su, npr., one da su tamo uvijek i svugdje samo korupcija, ratovi, smrt ili one da će vegetarijancu, k tomu i necijepljenom, biti teško preživjeti u Africi), a i one pozitivne (kao što su mišljenje lokalnog stanovništva da su svi bijelci bogati). Riječ mzungu, iz samog naslova, na svahiliju otprilike znači upravo bijelac iz Europe, s čime se obično povezuje i bogatstvo. Kako god, i prijatelj putnik, i autor, i mi sada smo bogatiji.

Kako netko reče, putovanja su pogubna za predrasude. Daleko postaje blisko, blisko još bliskije.

A putovati se i doživljavati može i čitajući (strip) putopise. Domagoj Rapčak je Mzungu Lukom to i dokazao."



Recenzija urednika:


"Domagoja Rapčaka, strip-crtača i profesora engleskog jezika iz Vukovara, poznajem već više od deset godina. Upoznali smo se tijekom rada unutar Udruge StripOs, danas ugaslog projekta, ali za tadašnje uvjete razmjerno produktivnog (20-ak strip-magazina, tucet strip-albuma, desetci izložbi).

Suradnja se nastavila i kroz međunarodne projekte, poput Muzeja europske kulture iz Berlina – comiXconnection, interaktivne izložbe alternativnog stripa. U Republici Hrvatskoj izložba je postavljena u organizaciji Udruge StripOs, čak dva puta, u Osijeku, u Muzeju Slavonije i u Vukovaru, u Gradskom muzeju. Važnu ulogu, pogotovo u Vukovaru, odigrao je i Domagoj Rapčak, kako u produkcijskom dijelu, tako i u organizacijskom.

Domagoj je i nezaobilazan sudionik manifestacije 24-satno crtanje stripa, koje će ove godine doživjeti svoje jubilarno, deseto izdanje. Kao organizator osječkog dijela manifestacije, imao sam prilike vidjeti niz crtača na djelu i kod Domagoja se uvijek isticala jedna bitna karakteristika – kontinuitet. Inače, taj maraton crtanja stripa, gdje crtači imaju za cilj nacrtati 24 strip-table unutar 24 sata na temu koja je nepoznata do samog početka manifestacije, iznimno je popularna manifestacija, a redovno se održava u Zagrebu, Splitu i Osijeku.

Nadalje, dosadašnji vrhunac naše suradnje bio je strip-album 70 godina gradske knjižnice Vukovar, u kojem su objavljeni stripovi 12 strip-crtača, a Domagoj je za tu prigodu, pored stripa, uradio i naslovnu stranicu strip-albuma.

Logičan nastavak suradnje svakako se ogleda i pristupom na ovaj natječaj. Domagoj je sazrio da se, nakon niza kraćih stripova i serijala, odvaži i na samostalan strip-album. Osnovni materijal, scenarij, nastao je prema doživljajima stvarne osobe, osječkog učitelja povijesti i engleskog jezika Luke Pejića, koji je svoju potrebu za avanturom odlučio spojiti s humanitarnim radom te tako otputovao na tri mjeseca u Tanzaniju. Strogo gledajući, Lukine bilješke tijekom boravka u Tanzaniji i kasnija prepričavanja nisu scenarij, već predložak, na osnovu kojeg je Domagoj složio scenarij i započeo crtati sȃm strip. Ovime je neupitno da se radi o autorskom stripu i u segmentu scenarija i u segmentu crteža, a što je pak jedna od glavnih odlika većine strip-crtača u Hrvatskoj, ta sposobnost bivanja potpunim autorom. Ujedno valja reći i da su zbog te odlike naši strip-autori prisutni na svim glavnim strip-tržištima. Domagoj u potpunosti baštini tu svijetlu tradiciju.

Sam strip Mzungu Luka spada u biografsko-putopisni žanr s izraženim humorističnim elementima, a nastao je po stvarnom predlošku. Pored izvrsne priče i kvalitetnog crteža (vrlo ujednačen, bez oscilacija) ovaj strip ima i obrazovnu crtu, zato što donosi prikaz daleke Afrike, točnije Tanzanije, uvjeta života tamošnjeg stanovništva, kao i njihovih običaja.

Dugo nismo imali priliku vidjeti Afriku u domaćem stripu, no kako je hrvatska strip-baština prilično bogata, i za Mzungu Luku može se naći usporedba. Naime, u sličnoj maniri, biografsko-putopisnoj, ali s naglašenim avanturističkim elementima, strip Grob u prašumi Andrije Maurovića, nastao prema knjizi Zlatka Milkovića Braća Seljani, usporediv je sa stripom Mzungu Luka. Naravno, braća Seljan bili su rani istraživači, Andrija Maurović otac je hrvatskog stripa, ali Afrika uvijek ima nešto novo za ponuditi, pa i u ova globalna vremena.

Stoga bi Domagojev strip, nastao prema Lukinom predlošku, mogao poslužiti i kao odličan referentni materijal za usporedbu razvoja domaćeg stripa. Također, ovo je i odlična prilika za nastavak tradicije uz moderan pristup.

U vezi sa samim žanrom danas, biografsko-putopisnim, isti je u svijetu doživio pravu malu renesansu strip-albumima Guya Delislea, u kojima su predstavljeni Shenzhen, Pyongyang, Burma i Jeruzalem. Ovi strip-albumi naprosto su osvojili tržište i služe kao ogledna referenca drugim autorima. Naravno, Domagojev strip odlikuje jasan autorski pristup, ali kako je već navedeno, mogu se naći usporedbe, kako u tradiciji hrvatskog autorskog stripa, tako i u modernoj svjetskoj produkciji.

Zaključno, Mzungu Luka ima sve one elemente koje zahtijeva moderna strip-produkcija. Vjerodostojnu, zanimljivu priču protkanu humorom, iskusnog, vještog i pouzdanog strip-autora, a sve to uz dodatnu vrijednost u vidu obrazovnog potencijala kojeg ovaj strip nesumnjivo ima."









Plakat i pretpregled stripa: Domagoj Rapčak

Recenzija kritičara: Aleksandar Gucunski

Uvod i recenzija urednika: Saša Paprić

Intervju na šanku - Tihomir Matijević

Ususret Zagreb Comic Conu, na kojem će se, udruga Hrvatski autorski strip, predstaviti s dva strip-albuma, iz svoje produkcije, jedan od strip-albuma, "Cvijeće na šanku", odlučili smo najaviti publici putem intervjua s autorom. Sama promocija, na festivalu, održat će se u subotu, 26. rujna, s početkom u 14 sati, u Tvornici kulture, strip-album ima 82 stranice, koštat će 70 kuna, a o čemu se tu sve zapravo radi, pročitajte u narednim recima... 



Kako se jedan nagrađivani akademski kipar, a k tome i profesor na UOAS s doktoratom, pisac knjiga i stručnih tekstova iz područja povijesti umjetnosti, našao u situaciji da mu za koji dan iz tiska izlazi prvi strip-album?

Pa, multimedijalnost je u suvremenoj umjetnosti više pravilo nego iznimka, kako u suvremenoj tako i u proteklim razdobljima. Možda je u mom slučaju neobična kombinacija spomeničke plastike koju trpaju u visoku kulturu i stripa koji pripada popularnoj kulturi. Iako, i te podjele su anakrone, odavno je popularna penetrirala u visoku i vice versa. Uglavnom, osjetio sam potrebu za brzim komentarom, za nečim manje strukturiranim od djela koje radim i knjiga koje pišem. Svoje stripove doživljavam više kao poeziju, izbačaj na dah, u smislu manje racionalizacije i pripreme. 


Zašto „Cvijeće na šanku“?

Svidjela mi se ta instalacija koju sam jedanput vidio. Podsjetila me na Comte de Lautreamontovu definiciju nadrealizma (susret kišobrana i šivaće mašine na operacijskom stolu). Istovremeno sam htio i asocijaciju na Baudelaireovo "Cvijeće zla".


U „Cvijeću na šanku“ obrađuješ niz tema, forma ide od nadrealnog do poetskog, također tu su i introspektivni kritički osvrti, zatim osvrti na daleku i bližu prošlost. Što je bila misao vodilja prilikom odabira tema, koje su zaista sveobuhvatne?

Autobiografski elementi mi služe kao baza, svoju malu povijest ubacujem u velike povijesne događaje, povećavajući tako i svoj značaj. Autobiografski elementi su samo baza koju nadograđujem u svim vremenskim i prostornim horizontalama i vertikalama krećući se iz sadašnjosti u prošlost i budućnost. Istovremeno, nije mi bitno da je faktički precizno, bez problema skrećem u neistinu ili laž odnosno maštu ukoliko se pojave dramaturške potrebe.

Radnja je smještena na dva mjesta; Pelješac na koje ljetujem i naravno, Osijek u kojem živim. U stripu pokušavam, poput srednjovjekovnih ljetopisaca portretirati suvremenike, kako prijatelje, tako i osobe iz javnog života.

Ovaj strip je prvenstveno zamišljen da budu na Facebooku, gdje sam osjetio potrebu za društvenim komentarom, jer sam do tada samo bio pasivno-voajerski prisutan. Forma od jedne strip table je idealna za taj brzi medij - za skrolanje.


Donekle sličnu formu stripu, ili inspiriranu stripom, mogli smo vidjeti i prije u tvojim radovima, pogotovo u izložbi Tihomir&Budimir Komrad Kunst Workers, dali se tu mogu naći neki počeci ili barem namjera za radom na stripu? Svakako je u toj izložbi prisutna komponenta sekvencionalne naracije…

Tihomir&Budimir KKW, su projekt koji je proizašao iz samog druženja, kolega Dražen Budimir i ja smo dijelili atelje gdje smo pričali o životu i umjetnosti i pili pivo, a na kraju smo se počeli i slikati kako pijemo pivo. Riječ je o seriji plakata za lažne događaje, promocije knjiga, izložbe, tribine itd. u kojima pokušavamo izgledati i biti sve suprotno od Gileberta&Georga koji su nam referenca. U svakom slučaju to je bila dobra crtačka priprema za stripove koje ću kasnije raditi. 


Kako izgleda tvoj stvaralački proces u izradi stripova, sama mehanika?

U scenarističkom smislu, čitam puno poezije. Količinski, strip od jedne table kao mikro-esej i pjesma su slični. Treba ispričati cijelu priču u 10 rečenica, tu mi je poezija inspirativna i strukturalno srodna.

U likovnom smislu, imam najkompliciraniju metodu na svijetu, u kojoj se složim i olovkom i tušem i tabletom i fotomontažom itd. Uglavnom, sam sam sebi zakomplicirao život.

 

Predstoji nam zanimljivo razdoblje, Cvijeće na šanku će imati svoju premijeru na Zagreb Comic Conu, koji ove godine počiva isključivo na radu domaćih izdavača i autora. Što misliš kakva će biti reakcija publike na tvoj strip-album?

Sa reakcijama sam se već susreo na facebooku. 60 lajkova i 3 srca su  moj vrh. Nisam se nikada zavaravao da bi ova vrsta stripa mogla biti nešto popularno. Iako, tko zna, možda se i iznenadim.


Na kraju, još malo o našem šoru, ako preživimo promociju na Zagreb Comic Conu, imaš li neke ideje kada i kako se predstaviti osječkoj publici?

Imam puno ideja, ali sve uključuju vatromet, hostese i ludu vožnju. Drugim riječima nemam pojma. Smislit ćemo nešto usput.


Nekoliko tabli iz strip-albuma "Cvijeće na šanku"



O autoru:




Rođen 1975. godine u Našicama. Godine 2000. diplomirao na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Stanka Jančića. 1998. godine boravi na Indiana University of Pennsylvania u klasi prof. Jima Nestora (projekt razmjene studenata ALU i IUP). 2013. godine doktorirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Stjepana Gračana i prof. Leonide Kovač. Izlaže od 1998. godine na skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Do sada je objavio jednu knjigu Torta i bronca / traktat o ulozi skulpture u javnom prostoru, u izdanju MLU Osijek, 2013. Dobitnik je nagrade Ex aequo na 22. slavonskom biennalu, jedne od tri jednakovrijedne nagrade na XI. trijenalu hrvatskog kiparstva i posebnog priznanja AICA-e (Međunarodno društvo likovnih kritičara). Zaposlen kao izv. prof. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (Kolegij kiparstvo) od 2005. godine. Član je HDLU-a Osijek od 2000. godine. Živi i radi u Osijeku.



Značajnije nagrade: 2010. Osijek, Ex aequo, 22. Slavonsko biennale 2012. Zagreb, jedna od tri jednakovrijedne nagrade na XI. trijenalu hrvatskog kiparstva 2012. Zagreb, posebno priznanja AICA-e (Međunarodno društvo likovnih kritičara, hrvatska sekcija) na istom trijenalu. 2018. Split, posebno priznanje, 40. Splitski salon.



Razgovarao: Saša Paprić