Intervju: Filp Andronik

Poznati bosanski crtač Filip Andronik nedavno je, 8. 1. 2016., posjetio Osijek, ovoga puta prvenstveno u svojstvu komičara. Prije njegova stand up nastupa s kolegom komičarem Hazimom Mujčinovićem, omeli smo ga u pripremama s ciljem iznude odgovora na nekoliko pitanja:

Klasični uvod: kako si se i kada odlučio za crtanje stripova?

Oduvijek volim crtati a od kada sam odrastao dovoljno da mogu upirati prstom u šarene sveske na kiosku i govoriti "kupi mi" čitam stripove. Vremenom su se te dvije ljubavi spojile u jednu ideju "hoću i ja ovako" i počeo sam crtati stripove. Zapravo sam se počeo baviti njima po završetku srednje škole - tada sam htio upisati Akademiju likovnih umjetnosti no oni su rekli da tamo neću moći crtati stripove. Tako sam odustao od Akademije i posvetio se stripovima.

Tko je među autorima stripa najviše utjecao na tvoj stil u počecima bavljenja stripom, a kome ta uloga pripada danas?

Da, odrastao sam na Zagoru i Alan Fordu kao i svi no tek sam sa otkrićem američkog stripa, i konkretnije Campbellovog serijala "Danger girl" otkrio koliko strip može biti šaren i pričom i crtežom. Momentalno sam prerastao i zamrzio Bonelijeve stripove zbog svog uštogljenog starinskog pristupa i počeo eksperimentirati i sa crtačim stilovima i sa kršenjem forme 3x2 sličice na tabli.

Smatraš li se danas, s gledišta karijere, prvenstveno crtačem stripa ili nečim drugim?

Iako se bavim stand up komedijom a račune plaćam radeći kao grafički dizajner, najponosniji sam na zvanje strip crtača.

Odakle inspiracija za tvoj najprofiliraniji lik, superjunaka Amneziju?

Amnezija je nastao kao želja za parodiranjem američkih superherojskih stripova. Izgleda tako jednostavno i nema pozadinu iz razloga što je prva stranica nastala kao skica budućeg stripa. No izdavaču se svidjela i rekao je "ne mjenjaj ništa, crtaj ovako". Pa je tako i ostao.

Vremenom je iz parodije strip "odrastao" u neku zasebnu cjelinu gdje ni Amnezija ni ja ne patimo od dosezanja nekih standarda već uživamo u epizodama koje više onako radim za svoj gušt računajući da među 7.000.000.000 stanovnika svijeta ima neko kome će se i to dopasti.

Kakva je danas situacija u BiH na području stripa? Bolja ili lošija nego početkom stoljeća? Koliko se od toga može reći i za ostatak regije, Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju…?

BiH je mala zemlja sa, u poređenju sa Hrvatskom i Srbijom, mlađom strip istorijom. Ne možemo se pohvaliti tako velikim dostignućima i brojem izdanja/tiraža istih. Ako na početak stoljeća misliš 2000. godinu onda je situacija svakim danom sve bolja. Strip se, kroz rad udruženja "Drugi ugao" iz Sarajeva i "Deveta dimenzija" iz Banja Luke sve više uvlači u naš svakodnevni život. Možda nemamo tvrdokorična izdanja poznatih stripova u knjižarama ali imamo strip kampove, radionice, festivale, akcije...

Olakšava li ti rad na stripu informatička tehnologija ili ju doživljavaš kao prijetnju stripu u budućnosti, posebno u njegovom analognom izdanju?

Ja sam pravi dinosaurus - crtam i dalje na papiru olovkom i tušem. Nije da ne vjerujem u nove tehnologije no toliko sam se posvetio toj metodi da nekako sada ne želim preći na digitalnu. Naravno, ne mogu baš ignorisati istu ali ograničavam polje ekspertize na dobri stari papir.

Kakve projekte u devetoj umjetnosti možemo očekivati u bližoj budućnosti od tebe, recimo ove godine koja je tek počela? Na čemu trenutno radiš? Gdje i u čijem izdanju čitatelji mogu kupiti strip-albume Filipa Andronika?

U Francuskoj bi početkom godine trebao izaći strip album o izgradnji kipa Slobode koji sam uradio sa kolegom Senadom Mavrićem iz Sarajeva. Upravo pregovaram da započnem rad na još jednom strip albumu SF tematike a do kraja godine bi trebao izaći i 3. album Amnezije. Završavam ga već godinama i konačno je nacrtan, samo mu još naslovna stranica nedostaje.

Možeš li živjeti od kombinacije crtanja stripova i stand up nastupa, ili imaš „normalni“ posao?

Od bilo kojeg zanimanja se može živjeti. Pitanje je samo da li te isto ispunjava toliko da prihvatiš takav život. Mene uveseljava pričati priče i medij papira ili stand up komedije su samo neki kanali kojima to radim. Da znam još koji možda bih imao još neko zanimanje.

Možda bih mogao crtati ili nastupati više. Ali ne brinem se jer između crtanja i nastupanja leži moje zadovoljstvo rađenja tih poslova.

A ako sve omane, onda, kao što rekoh, pribjegnem grafičkom dizajnu koji je moja treća profesija.

Možeš li reći nešto više o tvom radu na animaciji spota „Kažu“ za Dubiozu Kolektiv? Kako je do toga došlo, kakvi su utisci? Je li ti to pomoglo za neko dodatno profiliranje u javnosti? Jesi li upoznao koga iz benda?

Vedran Mujagić, član benda, odabrao je mene kao ilustratora i Tonija Humla kao animatora, da nacrtamo i animiramo taj spot. U suštini, naši prijašnji radovi bili su nam reference za tu gažu. Spot je pokupio i sjajne kritike i nagrade i iako se nigdje ne pojavljujem u njemu, javnost, kao i ti sada, često zna reći "oh, pa ti si crtao taj spot." Iako sam crtao još bazilion drugih stvari, Dubioza Kolektiv je sjajan bend i ta referenca je ogromno zadovoljstvo za mene.

„Kažu“ da postoji specifična vrsta humora, tzv. „bosanski humor“. Kao komičaru i u svijetu stripa i u svijetu stand upa, djeluje li ti to kao prednost ili nedostatak? Osjećaju li se pri prakticiranju 'bosanskog humora' možda i neke financijske prednosti, u odnosu na recimo hrvatski, norveški, američki, južnokorejski… humor?

To što kažeš stoji ali uistinu ne znam po čemu bi se bosanski humor razlikovao od nekog drugog. Smiješan fol je smiješan fol ma odakle dolazio. Nas Bosance doduše bije glas da smo smiješni i to nam daje malu prednost nad drugim nacijama u regiji no ima smiješnih ljudi i drugdje baš kao što ima i ne-smiješnih ljudi u Bosni.

Kao komičar moraš paziti na toliko stvari kojima možeš nasmijati publiku i kako se trebaš ponašati na bini da ti taj tiket da praktikuješ "bosanski humor" neće puno pomoći kada lupiš neku glupost kojoj se publika neće nasmijati.

Danas si ovdje prvenstveno kao komičar. Kako si se ti (s)našao u ulozi (stand-up) komičara? Odakle je došao poticaj, želja, potreba…?

Ja se nisam bavio komedijom do susreta sa Magacin Kabareom (Sarajevo). Pisao sam šale ali sam ih koristio kao podlogu za moje strip radove. U saradnji sa Kabareom, odlučili smo probati ih ispričati uživo, jedna stvar je vodila drugoj, publika se smijala i... kako ono kažu, ostalo je istorija.

Možeš li u kratkim crtama opisati svoj put komičarskim vodama od početka do, recimo, večeras?

Uh, tome ima 5 godina... Dakle počeo sam, kao što rekoh, nastupom u sklopu Magacin Kabarea. Prvih par godina nastupao sam u njihovom klubu u Sarajevu a onda se proširio glas o meni među komičarskim krugovima u regiji i počele su pristizati ponude za nastupe. Kako u to vrijeme nije bilo nego možda tri komičara u Bosni i Hercegovini, nastupali smo gdje smo mogli, organizovali večeri Otvorenog mikrofona za nove komičare i kroz rad na nastupima i organizaciji drugih, upao sam u taj svijet stand up komedije.

Koje su podudarnosti, a koje razlike u izražavanju onog što želiš podijeliti putem medija stripa i putem javnog nastupa na stand up događanju? Koji je način zahvalniji i jesu li te prednosti dovoljne za potpuno odbacivanje onog drugog?

Kada crtam stripove njih nekada objavi neko i onda kupi neki čitaoc koji 500 kilometara dalje od mene kaže "heh, ovo je smiješno." Kada nastupam onda 100 ljudi tu, na metar od mene, odmah nakon što izgovorim šalu, prasne u smijeh. Ta direktna reakcija na tvoj rad je takav adrenalinski šut u guzicu kakav strip nikada ne može biti.

Doduše, sa stripom nemaš tremu nastupa pred stotinama nepoznatih ljudi ali, šta ćeš, negdje dobiješ negdje izgubiš.

Nisi jedini stripaš koji se upustio i u stand up vode (ovako iz prve pada mi na pamet kolega iz StripOsa Aleksandar Gucunski). Možeš li povući neke paralele stand-upa i stripa? Njihova je poveznica kod tebe očito humor. Ili možda nije?

Osim Aleksandra i mene i strip crtač Navid Bulbulija iz Sarajeva je također stand up komičar. Vjerujem da nas taj britki zafrkantski um dovodi u priliku da brzo smišljamo smiješne stvari i da onda koristimo prvi raspoloživi medij da ih prenesemo do publike.

Večeras nastupaš s kolegom Hazimom Mujčinovićem, i to doslovno zajedno s njim, obojica na sceni u isto vrijeme, što baš i nije često u stand upu. Kako funkcionira takav duetni nastup? Jeste li ga testirali više puta? Je li lakše, ili duhovitije nego kad nastupaš sam?

Kada obično nastupaju dva komičara onda idu jedan iza drugog. I onda publika obično kaže "jedan je bio bolji". To je prilično bezveze jer će u poređenju bilo koja dva predmeta jedan biti bolji. Hazim i ja to želimo izbjeći. Želimo publici pružiti veče sajnog provoda u kojoj neće biti "boljeg" ili "lošijeg" komičara.

U posljednjih godinu dana, posvećuješ li više vremena stand upu ili stripovima?

Na nekim mikro razmjerama ponekada više nastupam nego što crtam. Ali na godišnjem planu bezuvjetno više crtam nego što nastupam.

Prognoze za nešto dalju budućnost: čime ćeš se duže baviti, stripom ili stand upom?

Navučen sam na strip i sumnjam da ću se ikada "skinuti" sa toga. A gdje će me strip odvesti, u komediju, televiziju, film, muziku, pisanje... ko zna. U tome i jeste radost neizvjesnosti.

Eto, oprosti na smetnji i hvala na odgovorima! Požuri, zove te publika…

Razgovarao: Ivan Trenkl